Ante Gotovina srušio vlastiti mit

U večeri nabijenoj emocijama Gotovini je bila potrebna samo jedna kriva riječ da zapali masu na rubu usijanja. A on je rekao ono najbolje: da je došlo vrijeme da se ostavimo rata i okrenemo budućnosti, pobravši mlaki pljesak pred ljudima koji još uvijek žive u ratnoj prošlosti. A mnogi i od nje.

Mit se konačno spustio među ljude.

A od tog mita, kakvog ga je u proteklih dvanaest godina stvorila politika, nije se baš očekivalo da kaže sve ono što je rekao pred masom od stotinjak tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića.

“Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti”, rekao je sinoć Ante Gotovina i pobrao mlaki pljesak pred ljudima koji još uvijek žive u ratnoj prošlosti. A mnogi i od nje.

A onda je zaredao sa zahvalama koje je masa zdušno izviždala. Zahvalio je institucijama hrvatske države. I dobio zvižduk. Zahvalio je predsjedniku Republike. I zaradio zvižduk. Zahvalio je predsjedniku Vlade. I opet zaradio zvižduk.

Nije to bilo baš ono što se od Gotovine očekivalo. Odnosno, što se očekivalo od mita kojeg je stvorila politika. Pod tim mitom svojedobno su rušene institucije, a sada taj mit javno zahvaljuje institucijama. Pod tim mitom ignoriran je Ustav i kršeni su zakoni, a sada taj mit proslavlja “pravnu pobjedu”.

Nisu mu dozvoljavali da ode u Haag, a bez Haaga nikad ne bi bio nevin čovjek.

Sada Ante Gotovina napokon može biti ono što želi. Ni pučist, ni bjegunac, ni talac, ni optuženik. U večeri nabijenoj emocijama Gotovini je bila potrebna samo jedna kriva riječ da zapali masu na rubu usijanja. A on je rekao ono najbolje: da je došlo vrijeme da se ostavimo rata i okrenemo budućnosti.

A došlo je vrijeme i da se politika ostavi generala.

Jer svega ovoga možda ne bi bilo da je Franjo Tuđman dozvolio da se procesuiraju zločini u Oluji i nakon nje, a naročito da haški tužitelji ispitaju Gotovinu u svojstvu osumnjičenika. Tada bi možda izbjegao optužnicu, kao što je to pošlo za rukom i mnogim drugim sudionicima Oluje, od Petra Stipetića do Mate Laušića.

Međutim, još tada Gotovina je postao talac HDZ-ove politike.

Nakon promjene vlasti uključen je pučistički pokret, njegovo ime pojavilo se među potpisnicima onog famoznog generalskog pisma, a kad je Carla Del Ponte podigla optužnicu, Gotovina se dao u bijeg uz pomoć i na nagovor onih koji su kasnije zdušno parazitirali na njegovu liku i djelu. Od ratnog heroja pretvorio se u igračku u rukama političko-obavještajno-mafijaškog miljea.

Skrivali su se ili uništavali dokumenti o Oluji, uklanjali svjedoci, uništavali dokazi, reketarile tvrtke u prikupljanju milijuna kuna, a plakati Gotovine služili su kao prijetnja Račanovoj i Mesićevoj, a kasnije i Sanaderovoj vlasti, te tako bili glavni adut u usporavanju hrvatske integracije u EU i NATO savez.

Onaj famozni intervju Ive Pukanića s Gotovinom bio je pokušaj dijela politike na čelu sa Stipom Mesićem da se pitanje Gotovine konačno riješi. Nažalost, to je propalo jer njegove uvjete da se poništi optužnica Carla Del Ponte nije htjela prihvatiti.

Kad je Gotovina konačno uhićen i Hrvatska dobila otvorena vrata za pregovore s EU, Sanaderova vlada na silu je pomagala i uglavnom koristila Gotovinu u vlastite političke svrhe.

Ni Mladen Markač nije bolje prošao. Tijekom boravka u kućnom pritvoru, ministar policije Ivica Kirin jednoga dana otpratio ga je u lov na veprove, a već idućeg i na novi let za Scheveningen.

Kad je svemu tome konačno došao kraj, kad se Gotovina kao napuhani mit poslije punih 12 godina ponovno pojavio u Hrvatskoj, od njega se očekivalo da se ponaša u skladu s izgrađenom reputacijom.

Da ponavlja Thompsonove stihove, da se žali na bjelosvjetsku zavjeru, da slavi pobjedu nad Srbima, prijeti vlastima, pobere ovacije zaluđene mase, dobrim dijelom zatrovane politikantskom propagandom.

Umjesto toga, on je rekao ono što je trebao reći. Ono što dobar dio okupljenih nije od njega očekivao.

Da je rat gotov. I da se okrenemo budućnosti. I da zahvaljuje institucijama.
Istim onim institucijama koje su ga u mnogo navrata iznevjerile, te onim koje su pod njegovim plakatima godinama sustavno podrivane.

Uglavnom, očekivao se trijumfalizam u duhu splitske Rive. A dobili smo Gotovinin placet da nastavimo sa svojim životima.

Tako je to kad se sruši mit. Točnije, kad se mit pretvori u živu osobu.

 

autor: Tomislav Klauški (index.hr)