Milanovićev New Deal

Milanovićeva vlada – zbog dubine gospodarske depresije u Hrvatskoj i zbog recesijskih trendova u raštimanoj Europskoj uniji, kao i u svim susjednim zemljama – ima samo dva velika ograničenja: nema novca i nema vremena. Zato je prisiljena na brzopoteznu i odlučnu političku igru, bez mnogo riječi za najširu publiku

autor: Ivo Jakovljević (Novi list)

 

 

Nasuprot nježnim predizbornim najavama, pa čak i prvim poslijeizbornim, vlastitim tumačenjima svojih prvih poteza, Milanovićeva vlada ipak kreće u duboke – socijalno i imovinski, pa u konačnici i politički – bolne rezove. Razmjerima, složenošću i višestrukim učincima, prvi bi paket Vladinih mjera mogao biti Milanovićev »new deal«, svojevrsna nova pogodba s ključnim akterima u hrvatskom gospodarstvu: poduzetnicima, vlasnicima, kreditorima, radnicima i sindikatima, o preraspodjeli poticaja s potrošnje na investicije i proizvodnju, s uvoza na izvoz, i s prekomjerne socijale i dokolice prema obrazovanju za struke 21. stoljeća, te već do 2020. i prema punoj zaposlenosti. Jer, za izlazak iz depresije, u kojoj je unazad tri godine hrvatski bruto-proizvod smanjen blizu osam posto, i radi izlaska iz dužničkog ropstva u koji su zapale i državne i nebrojene privatne financije, Hrvatskoj su nužne kineske stope rasta u ovom desetljeću desetak godina, u rasponu od najmanje pet do spašavajućih osam posto godišnje. 

    Za razliku od prijašnje Vlade, pod vodstvom Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koja je preko intenzivnog političkog marketinga ošamućivala najširu javnost bajkama o velikim uspjesima na hrvatskom putu u Europsku uniju, nemajući ni volje, niti interesa za sprečavanje puta u bankrot, Milanović još voli tvrditi da njegova ekipa u Banskim dvorima neće vući bolne rezove, dok ih istodobno taj isti ministarski tim priprema gotovo s podjednakom sklonošću krajnjim izazovima, kao što je svoj New Deal davne 1933. pripremao Rooseveltov tim usred američke Velike depresije. 

    Milanovićeva vlada – zbog dubine gospodarske depresije u Hrvatskoj i zbog recesijskih trendova u raštimanoj Europskoj uniji, kao i u svim susjednim zemljama – ima samo dva velika ograničenja: nema novca i nema vremena. Zato je prisiljena na brzopoteznu i odlučnu političku igru, bez mnogo riječi za najširu publiku: državni proračun za 2012. priredit će za Sabor već za 30-ak dana, a većinu najznačajnijih fiskalnih reformi do početka ljeta. No, budući da joj gori na sve strane, u startu mora udariti na državne izdatke, te srezati državnu potrošnju za najmanje šest-sedam bolnih milijardi kuna, da bi na temelju tog krunskog znaka zaokreta u ekonomskoj politici mogla zatražiti prve inozemne zajmove radi otplate dospjelih vanjskih dugova ili – novi, još bolniji stand-by sporazum sa MMF-om, radi spašavanja kreditnog rejtinga od njegova potonuća na ništicu.

    U nekom od tih istih, žurnih rokova, morat će podići i stopu poreza na dodanu vrijednost sa sadašnjih 23 na bolnih 25 ili čak 26 posto, kao što je već uradila i europska, ali bankrotirana Mađarska, u kojoj je od početka siječnja PDV skočio na 27 posto. Istodobno će morati uvesti i više nižih stopa PDV-a, radi zaštite socijalno najugroženijih skupina, te parafiskalne namete prepoloviti, uvodeći i porez na dividendu, pa u konačnici i na većinu imovine.